Piše: Hana Kazazović, photo by: bnp.ba
Ponovo sam se zaljubila u pozorište. Otkako je počela nova sezona u Zenici, već sam pogledala tri predstave. I sinoć idem kući iz pozorišta i razmišljam o tome kako ne postoji druga vrsta umjetnosti koja te tako ispuni emocijama. Ili bolje da kažem – koja te tako izuje iz cipela i ostavi bez daha, toliko da ne znaš ni kako bi opisao kako se osjećaš. I da, to kažem ja koja sam zaljubljena u knjige i koja će uvijek knjigu prvo izabrati kao nešto u čemu pronalazi i spas i skrovište i zabavu i odgovore na sva pitanja.
Ima nešto u toj interakciji i energiji glumaca na sceni koju nema nijedna druga umjetnost. Još kad je gluma vrhunska, pa imaš osjećaj da si i sam dio svega. I kad je scena takva da si tu, blizu, pa bukvalno ne možeš sebe odvojiti od onog što gledaš.
Sve mi se ovo vrti po glavi od sinoć, od kako sam pogledala predstavu “Kiselina” autorice Asje Krsmanović u režiji Nermina Hamzagića. Dugo nisam pogledala predstavu koja je zanimljivije sklopljena – od 5 jednostavnih priča koje se odvijaju u jednoj porodici tokom pravljenja zimnice.
Pet priča, a u svakoj fali neko – porodica je prikazana bez te osobe. I svaki taj gubitak je oslikan kroz dinamiku i odnose porodice tako da ćete prepoznati dijelove sebe i svog života u njima.
U izgovorenim rečenicama. U nedostajanjima. U pogledima i onom neizgovorenom. U zamišljanjima šta bi bilo kad bi taj neko bio tu.
Suze su bile moj odgovor na predstavu, ali one ne znače da nisam uživala. Jer mi je ova predstava nekako izvrnula dušu naizvrat. I poodvrtala ventile na njoj jer sam pola puta u povratku takođe preplakala.
I to sve ne znači da predstavu zbog tih emocija treba izbjegavati. To prije svega znači da je ono što sam vidjela na sceni dio nas i tako dobro predstavljeno i odigrano da prosto ne možeš ostati ravnodušan. I to isto znači da mi malo stariji možemo reći da smo dobar dio svega iz predstave doživjeli, pa vjerovatno i zbog toga reagujemo emotivno na nju.
Da se vratim na predstavu – tekst je odličan i sve izgovorene rečenice su tako bliske i poznate, jer ih živimo. Način na koji su priče isprepletene i prikazivanje tih nedostajanja mi je takođe odlično. Uvijek me zadivi kreativnost redatelja koji uspiju napraviti tu na sceni priču koja teče bez zadrške i čini vam se da ste upali u nečiji život.
A gluma – to je ono što je ovdje posebno za pohvalu. Vidjela sam da su na Festivalu bh. drame u Zenici ove godine nagrade dobili i Mirvad Kurić i Gordana Boban. Potpuno zasluženo. Ali, ne mogu reći da su Selma Mehanović i Benjamin Bajramović lošiji od njih. Prosto, svo četvoro su tako uigrani i djeluju kao stvarna porodica. Ona kakvu većina nas ima… ili je imala.
Ako budete imali priliku, obavezno pogledajte predstavu “Kiselina”. Znam da BNP često gostuje i vjerujem da će ova predstava moći da se pogleda i u regionu. Odvojite tih sat i 45 minuta za iskustvo koje će vas dirnuti u dušu i promijeniti način na koji gledate porodične odnose. Možda izađete uplakani, ali ono što je važnije – više nikad nećete te odnose gledati površno.
