Piše: Hana Kazazović, Photo by bnp.ba
Pitala sam se zašto bi neko postavio Medeju danas na scenu. Priznajem da sam morala osvježiti svoje pamćenje uz pomoć Google-a, jer su mi neki detalji isparili iz glave.
Nakon gledanja predstave u izvedbi Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, razumijem. Priča o Medeji je svevremenska, i iskreno, ne znam da li me više plaši ili smiruje spoznaja da su ljudi prije dvije i po hiljade godina bili isti kao danas. Njih su mučile iste stvari koje nas muče danas, a pokretale su ih isti nagoni, motivi i osjećaji.
Čovjek bi pomislio da se nešto promijenilo za toliko godina. I jeste – modernizovali smo se, imamo svašta što ljudi prije nove ere nisu imali. Ipak, ostali smo isti ljudi od krvi, mesa i osjećaja. To je nešto što se ne mijenja, bez obzira na to u kojoj godini živimo.
To je moj glavni utisak nakon predstave koju je režirao Stevan Bodroža – može se promijeniti sve, osim ljudske prirode.
Ulogu Medeje izvanredno je odigrala Lana Delić. Medeja, kao simbol strasti i osvete, prolazi kroz vrtlog emocija. Jason, njen muž, odlučuje da je napusti i oženi princezu kako bi sebi i djeci osigurao bolji život. Iako se trudi da objasni svoju odluku, Medeja se ne miri s tim.
Osim snažnih emocija, predstava je zanimljivo postavljena, posebno kada je riječ o scenografiji i kostimografiji. Minimalistička scena omogućava fokus na likove i njihove unutrašnje borbe. Detalji kostimografije, međutim, naglašavaju Medejina emocionalna stanja. Najzanimljiviji je trenutak kada haljina koju nosi postaje sve tamnija – kako predstava odmiče, tako crna boja dominira, simbolizujući Medejinu rastuću tugu, očaj i želju za osvetom.
Priča o Medeji, strankinji u tuđoj zemlji, produbljuje pitanje izdaje i nepripadanja. Ovo nije samo tragedija žene koju je muž napustio; to je priča o svakome ko je ikada osjetio da je izvan društva. Medeja simbolizuje sve koji se osjećaju neprihvaćenim zbog svog porijekla, identiteta ili odluka koje su napravili.
Medeja se ne miri sa sudbinom. Umjesto da se prilagodi, buni se. Njeno djelo, ma koliko strašno, postavlja važno pitanje: koliko smo zaista spremni prihvatiti “drugo”? Medejin očajnički krik je krik svih koji su ostavljeni po strani.
Poslije sinoćnje predstave, shvatila sam da je Medejina priča univerzalna. To je priča o izdaji, gubitku i nepripadanju – i o borbi protiv tih osjećaja. U vremenu kada se stalno suočavamo s pitanjima identiteta i društvene pravde, Medejin glas nas podsjeća da se, uprkos napretku, ljudska priroda ne mijenja lako.
P.S. Predstava se izvodi kao kamerna postavka na centralnom dijelu Velike scene, s gledalištem ograničenim na oko 100 mjesta. Ovaj intimniji format dodatno pojačava utisak, jer se publika osjeća kao dio scene. Blizina glumaca i njihove izvedbe pojačavaju osjećaj prisustva i povezanosti s likovima, što čini ovu predstavu još upečatljivijom.
