Piše: Hana Kazazović
Nekad se zapitam koliko književnost može uticati na svijet. I onda mi pod ruku dođe knjiga koja mi odgovori na to.
Književnost može uticati puno. Tako što ti otvori pred očima teme o kojima ne znaš ništa. Tako što te potakne da istražuješ, guglaš i čitaš. I, što je najvažnije, tako što ti omogući da sve to osjetiš dublje nego što bi na tebe uticala samo vijest ili priča.
Tako je na mene uticala nova knjiga Elif Šafak – I nebom teku rijeke.
Elif volim od kako sam pročitala njenu prvu knjigu, a zatim sve što je napisala. Njeno pisanje podsjeća na pripovijedanje koje smo voljeli kao djeca. Slike koje stvara ostaju s tobom, ali traže pažnju i posvećenost. U svijetu koji trči, njene knjige su podsjetnik da ponekad treba stati.
Ova knjiga donosi slojevitu priču – na prvi pogled o vodi, a u dubini o našem odnosu prema prirodi, profitu, istoriji, pa i ljudskim tragedijama.
Priča o vodi i prirodi: Nisam znala za branu koja je potopila drevni grad Mezopotamije. Profit često briše prošlost, uspomene i istoriju.
Priča o jezidima: Nisam znala ni za njihovu tragediju. Nekoliko hiljada ih je ubijeno, a mnogi su nestali u užasima genocida 2014. godine.
Priča o starinama i etici: Kome pripadaju drevne vrijednosti koje završavaju u muzejima? Šta znači čuvati istoriju, a šta zaboravljati je?
Sve te teme Elif prepliće kroz tri lika iz različitih vremena, stvarajući kompleksnu priču koju ne zaboravljaš dugo nakon što zaklopiš knjigu.
Posebno me dirnuo njen pogovor, u kojem piše o istraživanju i putovanju kroz ove teme. Osjetiš koliko je i njoj ova knjiga bila izazov i kako je utkala sve što je naučila u svaki red.
Za mene je ovo bila knjiga koja je definitivno ostavila veliki utisak. Nadam se da će vas inspirisati da joj date šansu – jer je to putovanje koje vrijedi.