Piše: Hana Kazazović, foto: bnp.ba
Sinoć sam pogledala predstavu Hasanaginica u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i, moram priznati, uživala sam vidjevši puno pozorište. Sala ispunjena publikom svih generacija, od srednjoškolaca do starijih ljubitelja teatra, podsjetila me koliko je pozorište i dalje živo mjesto susreta, razmišljanja i emocija.
Ova predstava je rezultat koprodukcije nekoliko teatarskih kuća: Bosanskog kulturnog centra „Alija Izetbegović“ Kalesija, Narodnog pozorišta Tuzla, Narodnog pozorišta u Mostaru, Bošnjačke zajednice kulture, Pozorišta mladih Tuzla i Studio Teatra. Takva saradnja već sama po sebi nosi vrijednost, ali dodatni kvalitet daje i činjenica da glumačku ekipu čine glumci iz različitih pozorišta. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti takvu raznovrsnost na sceni – svako od njih donosi nešto svoje, poseban način interpretacije, što obogaćuje i nas, publiku.
Ovih dana me inače sve saradnje i povezivanja posebno diraju u srce i zato mi je bilo drago vidjeti tako nešto i u pozorištu.
Ova verzija Hasanaginice, dramski oblikovana izvan same balade, donosi priču i prije poznatog zapleta. Upoznajemo Fatimu, djevojku, prije nego što postane Hasanaginica, i svijet u kojem se njen život odvija. Posebno mi je bilo drago što je Hasanaginica u ovoj adaptaciji imenovana više puta – u baladi njeno ime se ne spominje ni jednom, čime se ona dodatno minimizira, gotovo svodi na simbol. Ovaj dramski tekst, na neki način, ispravlja tu nepravdu, dajući joj identitet i ličnu priču.
Oduševila me gluma Adne Kaknjo, koja je ovom liku dala snagu, osjećajnost i dubinu. Takođe, dinamika predstave, postignuta brzom izmjenom scena, držala je pažnju i činila priču još snažnijom. Kostimi su bili sjajni – bogati, autentični, i doprinijeli su atmosferi prošlih vremena.
No, ono što me posebno obradovalo jeste prisustvo učenika Gimnazije Visoko (3 autobusa) i Prve gimnazije iz Zenice. Uz odobrenje škola i trud profesora, organizovan je njihov dolazak, što smatram izuzetno važnim. I zato želim reći jedno veliko bravo profesorima koji svoje slobodno vrijeme poklanjaju učenicima, vode ih u pozorište, šire im vidike i obogaćuju im život. To nije samo posao – to je posvećenost, entuzijazam i ljubav prema znanju. Takvi ljudi su moji lični heroji, uvijek i svuda.
Na kraju moram reći – ovo je predstava koju vrijedi pogledati, čak i ako napamet znamo baladu. Jer, ona nije samo priča iz prošlosti – ona je i dalje tu, oko nas, u raznim oblicima. Možda baš zbog toga, Hasanaginica i danas pogađa, možda baš zato nije ostala samo dio književne prošlosti, već živi i u pozorištu, pred prepunom salom.
I da ne zaboravim, premijera ove predstave je bila prošle godine povodom 250 godina od prvog pojavljivanja balade. Ne igra samo u Zenici, a ne igra ni toliko često u Zenici, pa bacite pogled na raspored BNP-a i čim je vidite – rezervišite svoju ulaznicu!
