Piše: Hana Kazazović, foto: bnp.ba
Pogledala sam sinoć novu predstavu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici – Mala. Ova predstava je urađena povodom obilježavanja 75 godina postojanja BNP-a i teško da je moglo biti boljeg načina da se ovaj jubilej proslavi.
Mala je priča o odrastanju, porodici i ženskim iskustvima kroz tri različite priče, svaka sa svojim izazovima i emocijama. Uspjela je predstaviti sve ono što BNP čini onim što jeste – možda jedinu instituciju u gradu koja dosljedno radi svoj posao, edukuje nas, zabavlja i omogućava nam da na trenutak pobjegnemo od stvarnosti i uplovimo u druge svjetove. I tako već sedam i po decenija.
Tekst potpisuju tri autorice – Emina Omerović, Emina Kovačević-Podgorčević i Nedžma Čizmo, i moram reći da je odlično napisan. Režiju potpisuje Lajla Kaikčija i mislim da je ovo jedna od njenih najboljih predstava. Pročitala sam da je željela pružiti ljubav i podršku ženama – i zaista je to savršeno ostvarila.
O čemu se radi?
Predstava donosi tri priče o tri porodice, odnosno o odrastanju djevojčica u njima.
Prva priča prati tri glumice, a jedna od njih – Selma Mehanović – istovremeno tumači i djevojčicu i odraslu osobu. Tu su još i Anđela Ilić i Selma Ćosić. Kroz njihove dijaloge i sjećanja otkrivamo ključne događaje koji su oblikovali junakinju i učinili je osobom kakva je danas.
Druga priča govori o dvije sestre, a osim Lane Delić i Tamare Miličević-Stilić, tu je i Nusmir Muharemović u ulozi Lejlinog (Tamara) muža. Ovdje me nešto posebno oduševilo – Tamarina gluma. Način na koji prelazi iz uloge djevojčice u odraslu osobu je nevjerovatan. Samo jednom promjenom frizure, u jednoj sekundi, uz drugačiji izraz lica i gestikulaciju, ona pred nama oživi oba lika i doslovno učini da pred očima vidimo lik koji stari nekoliko decenija. Ovo je, po meni, vrhunska gluma!
Treća priča ima najviše likova i u njoj sam prvi put gledala Lamiju Salihović, mladu glumicu koju ćemo, vjerujem, često gledati u budućnosti. I ona je imala težak zadatak – igrati djevojčicu i svoju verziju dvadeset i pet godina kasnije. Uz nju su tu i Enes Salković i Adna Kaknjo kao njeni roditelji, te Lana Zablocki i Zlatan Školjić kao amidža i strina. Radnja se odvija tokom dočeka 2000. godine i puna je dinamike, zabave i emocija – sve dok vas na kraju ne pogodi u stomak. Lamijin završni govor bio je toliko snažan da su mi oči bile pune suza sve do pola puta kući.
Scenografija i kostimografija
Moram odati priznanje i scenografiji i kostimografiji – prelazi iz priče u priču su urađeni vrlo efektno i sve je djelovalo skladno i promišljeno.
Kad sve saberem, nemam nijednu zamjerku na ovu predstavu. Zato kažem – ovo je savršen način da se obilježi jubilej, jer je u sat i nešto isprepleteno sve ono što BNP jeste i što volimo.
I zato vam iskreno preporučujem da je pogledate. Nije samo za žene – da ne bude zabune. Ovo je predstava koja vas nasmije, zabavi, ali i natjera na razmišljanje – i zato je ne biste trebali propustiti.
