Piše: Hana Kazazović, foto: bnp.ba
Imam dilemu kako napisati osvrt na premijeru predstave “Žive” koju sam sinoć pogledala u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica. Više mi se stvari vrti po glavi, a ne mogu procijeniti koja mi je ostavila najveći utisak, odnosno koja bi bila najznačajnija čitaocima koji će možda, nakon čitanja, poželjeti da odu pogledati ovu predstavu.
Pa hajde da probam ovako, jer ovo svakako jeste moj lični utisak nakon sinoćnje večeri.
Multikulturalnost – zašto je važna
Predstava “Žive” je urađena u sklopu projekta „The Sexual Theatre – Feminističko čitanje klasika“. O projektu ću pisati kasnije, ali je upravo on doveo do kombinacije kultura koje ne srećemo stalno u BiH, a posebno ne tako često u pozorištu.
O čemu se radi? Režiser Júlijo Cerdeira je iz Portugala, autorica teksta Aïche Euzet iz Francuske, a glumci iz Zenice. A “osnova” predstave je domaći tekst, u ovom slučaju pripovijetka Ive Andrića “Mara milosnica”. Na osnovu nje i onog što je autorica teksta istražujući o BiH saznala i smatrala važnim za istaći, dobili smo tekst koji se naslanja na pripovijetku, a u stvari je miks historije i sadašnjosti.
Jer, kod nas se ta historija stalno ponavlja. Posebno kad se radi o ženama. I pošto smo imali priliku nakon premijere razgovarati s autorima predstave, ispričali su nam kako im je to sporazumijevanje i rad na predstavi u kojoj su komunicirali na engleskom, koji nikom od njih nije maternji jezik, bio izazovan, ali je donio i nešto što nije jednostavno opisati.
Multikulturalnost, saradnja i povezivanje su vjerovatno doveli do toga da jednu ovako tešku temu gledamo u neuobičajenoj izvedbi. Kako Tamara reče – ona je vjerovatno pomogla da svi zajedno ne upadnu u duboku patetiku baveći se ovom temom. Umjesto toga, dobili smo ozbiljnu predstavu koja o temi koja je svuda oko nas stalno govori kroz tri lika – fiktivne Mare (Tamare Miličević Stilić) i Adile (Adne Kaknjo) i muškarca – Mirze Bajramovića.
Svako od njih kroz svoj lik progovara o univerzalnim stvarima – o mukama žena u Osmanskom carstvu i u posljednjem ratu u BiH, ali i o ulogama muškaraca koji silovanje žena u ratovima i sukobima koriste kao vid borbe – jednako kao ubijanje i pucanje na ono što smatraju neprijateljima.
I uopšte nije jednostavno donijeti te priče na scenu, a ne ponoviti se i ne reći nešto što slušamo stalno. Uz trud da samim spominjanjem teme ne odbiješ publiku kojoj je dosta crnila i mračenja.
Zašto ipak vrijedi pogledati “Žive”?
Iako su teme teške i iako svi želimo ostaviti rat iza sebe.
Zato što rat i shvatanje uloge žene ne ostavlja nas na miru, ma koliko mi sve to pokušali ignorisati. Kako rekoše svi glumci – niko od njih nema ova iskustva u sebi, ali su se trudili da kroz svoje uloge iznesu te priče da bismo mi u publici mogli shvatiti šta se sve dešava ženama. I kako svaka žrtva prolazi kroz to. I kako nije bitno da li se radi o vremenu prije 100 i više godina ili o vremenu prije 30 godina ili danas – žene stradaju jednako. I žive nakon toga neke svoje živote. Da, zato se predstava i zove – žive.
Zato moram ponoviti ono što je Tamara lijepo u razgovoru nakon predstave rekla, govoreći o tome da je razmišljala da li bi ona mogla preživjeti nešto slično što se desilo Mari ili Adili (parafraziram): “Nadam se da neću nikad doći u situaciju da saznam da li bih mogla to preživjeti.” I zato je važno da mi koji smo ovo pogledali kažemo sebi i ljudima oko nas – hajde da ovo više ne radimo nikad. I da onda nađemo još neke ljude i prenesemo im tu poruku.
Scenografija i atmosfera
Sama scenografija je skoro nepostojeća, odnosno minimalistička. Razlog je da bi predstava bila lako pokretljiva, zbog gostovanja i uštede na vremenu i mobilnosti. Kostimi su prilagođeni atmosferi, minimalistički takođe (radila ih je Ena Begičević-Čeliković), ali odgovaraju vremenu o kojem govore. Atmosferu dodatno pojačava muzika (Igor Kasapović), te svjetlosni i dimni efekti koji određene sekvence naglašavaju i potenciraju dodatno.
Međunarodni projekat i budućnost predstave
Ovo je nešto što zaista zaslužuje poseban dio teksta. Jer prečesto slušamo o tome kako naše institucije ne koriste mogućnosti koje imaju. Baš sam ponosna i drago mi je vidjeti da je naše pozorište nosilac ovog projekta podržanog od strane “Kreativne Evrope”.
Sam projekat se sastoji od saradnje četiri države – iz Bosne i Hercegovine je tu BNP, a tu su još Grad Teatar Budva (Crna Gora), te Univerzitet Paul Valéry, Monpelije (Francuska) i Teatar Circo de Braga (Portugal). Rezultat cijele saradnje biće četiri predstave u svakoj od ovih zemalja – sva četiri pozorišta će napraviti predstave kombinacijom autora tekstova i režisera iz različitih zemalja. Plus – svaka zemlja će biti domaćin festivala na kojem će biti prikazane sve četiri predstave. U Zenici će se taj festival održati u oktobru ove godine i blago rečeno – jedva čekam da vidim kako će ostali ispričati svoje priče.
I da, jako me zanima kako će ljudi tamo shvatiti ove naše priče i kako će reagovati na njih.
Eto, ukratko, jer sam puna utisaka od sinoć – i zbog predstave i zbog razgovora sa autorima nakon nje. On mi je isto bio važan jer sam bolje sagledala neke stvari i dobila detaljan uvid u to koliko je posla na realizaciji svega ovog.
Ako sam vas uspjela zainteresovati za predstavu “Žive”, mislim da prije polaska na gostovanja igra još jednom u Zenici – 7. marta. Pa rezervišite svoju ulaznicu na vrijeme. A podsjetiću vas u oktobru na festival svakako.
