Piše: Hana Kazazović, Foto: bnp.ba
Sinoć sam bila na premijeri predstave “Limuni, limuni, limuni…” u režiji Ajle Bešić na podrumskoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Minimalistički koncept predstave savršeno je odgovarao suštini teksta, čineći atmosferu intimnom i tjeskobnom – što je idealno okruženje za priču koja postavlja pitanja o jeziku, slobodi govora i našim međuljudskim odnosima.
Glavni protagonisti, Tamara Miličević-Stilić i Zlatan Školjić, se kroz likove koje igraju suočavaju s novim zakonom koji ograničava broj riječi koje ljudi smiju izgovoriti na 140 dnevno. Njihova izvedba je izuzetno snažna, te gledaoce uvodi u svijet u kojem se ljubav, nesuglasice i svakodnevna komunikacija transformišu pod težinom ovog ograničenja. Ova distopijska priča na izvanredan način oslikava tjeskobu koju osjećaju likovi, dok mi istovremeno osjećamo kako bi se takva situacija mogla odraziti i na našu stvarnost. Ili bar ja jesam.
Zašto pogledati ovu predstavu? “Limuni, limuni, limuni…” postavlja pitanje koje svako od nas treba sebi postaviti: Šta je zaista važno reći kada su riječi ograničene? Predstava potiče publiku da razmisli o kvalitetu vlastite komunikacije u vremenu kad smo okruženi neprekidnim tokom riječi. Ograničenje može podstaći dublje razmišljanje i veću pažnju prema onome šta zaista želimo izgovoriti. U svijetu preplavljenom informacijama, možda bismo trebali zamisliti kako bi izgledao naš život kada bismo morali pažljivo birati svaku riječ. Kako bi to uticalo na naše odnose, posao, prijateljstva, i šta bi nas to naučilo o nama samima?
Predstava nas takođe poziva da razmislimo o našem ćutanju. Steinerova priča o zakonima koji ograničavaju govor, ali i o protestima i reakcijama na te zakone, postavlja pitanje zašto biramo da šutimo o stvarima koje nas se tiču. Koliko često prešutimo ono što bi trebalo biti izgovoreno? Koliko nas se boji reagovati zbog straha od osude ili pogrešnog shvatanja?
Predstava nas, kroz metaforu ograničenih riječi, zapravo poziva na dublje razmišljanje o našoj društvenoj odgovornosti i o važnosti podizanja glasa protiv nepravdi.
Na kraju, ova predstava nudi više od pukog prikaza distopijske budućnosti – ona je poziv da preispitamo naš svakodnevni život. Bar sam je ja tako shvatila, a od sinoć razmišljam o njoj i o tome šta mi poručuje.
Koliko često ostajemo nijemi pred stvarima koje nas muče? Čini mi se prečesto. A šutnja, koja ponekad izgleda kao sigurniji izbor, može biti i jeste naš najveći neprijatelj. Steiner nas podsjeća da, iako riječi možda imaju granice, naše djelovanje ih ne bi smjelo imati.
I zato ću vas pozvati da pogledate ovu predstavu. I da razmislite o tome kako ona djeluje na vas? Kakav osjećaj izaziva u vama? I da razmislite da li je možda vrijeme da prestanete ćutati? I/ili da možda pažljivije biramo/birate riječi.
P.S. Predstava traje 60 minuta i igra se na podrumskoj sceni koja je neobična (bar meni jer sam tu bila prvi put), ali svakako daje poseban osjećaj. I da, predstava je za publiku stariju od 14 godina.
