Predstava Sve je to iz kuće

Piše: Hana Kazazović, foto bnp.ba

Sinoć sam u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica pogledala predstavu „Sve je to iz kuće.“ Ukratko, to je jedna porodična drama koja na izvanredan način prikazuje krhkost odnosa, a istovremeno u sebi nosi vrlo složenu poruku. Na samom početku saznajemo da se Indira, srednjoškolka koju ne vidimo na sceni, pokušala ubiti zbog neke vrste vršnjačkog nasilja. Taj događaj pokreće lanac reakcija između oca i kćerke Une, gdje otac pokušava nametnuti još strožija pravila i zabranjuje joj druženje s Indirinom majkom, smatrajući da je ona „loš uticaj“ jer “sve kreće iz kuće”.

Predstava govori o tome koliko je važno stvoriti prostor za razgovor s djecom, slušati ih i razumjeti ih bez predrasuda. Dok se otac skriva iza strogosti, Una se osjeća neshvaćeno i nalazi podršku kod majke svoje drugarice, koja ju često čuje i razumije više nego on. Lik Alme, koja maltretira učenike jer joj moćni otac omogućava povlastice, se ne pojavljuje na sceni, ali je simbol društvenih struktura koje vidimo oko sebe danas i koje omogućavaju favorizovanje i često prećutno prihvatanje nepravde.

Ono što me posebno oduševilo je prisustvo mladih u publici – sinoć su bila dva školska razreda. Predstava se izvodi u slobodnoj prodaji, ali BNP Zenica ima uspješnu saradnju sa osnovnim i srednjim školama, pogotovo profesorima jezika koji ispunjavaju i ulogu pedagoga i stalno dovode učenike na ovakve predstave. Osim škola iz Zenice, tu su i škole iz drugih gradova koje dolaze gledati predstave koje im mogu biti zanimljive. BNP Zenica takođe ima odličnu saradnju s Filozofskim fakultetom u Zenici čiji su studenti redovni posjetioci, posebno s Kulturalnih studija.

Predstava „Sve je to iz kuće“ u suštini prikazuje kako porodice, iako različite, dijele zajedničke tajne i strahove „među četiri zida.“ Često sve djeluje gotovo savršeno dok nas bolne situacije ne podsjete koliko su odnosi krhki i koliko su promišljena podrška i otvoren razgovor nezamjenjivi.

Ova predstava nije samo ogledalo naše svakodnevnice, nego i važan podsjetnik da porodica može biti stvarno utočište – ali samo ako njeni članovi zaista čuju i razumiju jedni druge. Preporučujem je mladima, ali i roditeljima kao iskustvo koje im može pomoći da bolje shvate šta znači istinski slušati i pružiti podršku. Jer je odličan uvod u neki ozbiljniji razgovor koji će, nadam se, spriječiti mnoge neugodne i teške situacije kasnije.