Piše: Damir Vučak
Al’ baš pamtim to kao da je bilo danas…
Imao sam negdje 4-5 godina i dnevna rutina mi je bila: umivanje, pranje zuba i pogled na kuću preko puta. Nakon toga slijedilo je okupljanje u toj istoj kući, udaljenoj cca. 5 metara s prelijepim ograđenim đardinom kojim je dominirala velika gustirna (cisterna za vodu od betona s ogromnim zelenim poklopcem) i onda idemo na kupanje. Sanja, moja generacija, Dubravka – Duda dvije godine mlađa i maleni Vlado, mislim 3 godine mlađi, su bili stanovnici te kuće na žalu, pedesetak metara udaljenoj od mjesta gdje pristaje trajekt. Sve se to zbiva u Trpnju na Pelješcu gdje sam ja odrastao u kući mojih djeda i bake. Troje navedene djece su imali starijeg brata koji se iz razumljivih razloga nije družio s kmečavom i musavom dječurlijom jer tri godine u tom periodu čine ogromnu razliku u interesovanjima i ponašanju. On tu razliku u interesovanju i ponašanju nije izgubio ni sada kada je dobrano oćelavio i pustio pivski trbuščić i broji 63 godine, i sad je, hvala Bogu, drugačiji. Eh da, zaboravih reći njegovo ime. On se zove Davor, a porodica se preziva Sučić.
Malo više od desetak godina poslije, sjedim u dnevnoj sobi i gledam, kao i svaki drugi tinejdžer umjereno kultivisane orijentacije emisiju (koju je, gle čuda i koincidencije vodila cura koja je imala, takođe, kuću u Trpnju, Dubravka Duca Marković) “Hit mjeseca”. I najaviše grupu Zabranjeno pušenje i pjesmu Zenica blues. Bio sam već upoznat s tom grupom jer sam slušao “Primus”, a tamo su puštali njihovu stvar “Penzioneri na more idu zimi”, ali ih nikad nisam gledao. Vidio sam jednu novu energiju i momke koji su veseli na jedan atipičan način, nešto kao bend skupljen na žurci i bez nekog pretjeranog iskustva. Počeo sam se nafuravati da su mi poznati, mada su oni iz Sarajeva a ja u Sarajevu bio tri puta u životu do tada… Ugledah gitaristu benda i prođoše me trnci… dreknuh Igore (moj deset godina mlađi brat): “Vidi Davora matere ti!” On me pogledao pogledom osmogodišnjaka kojeg boli ćunica za Davorom i Zenica bluesom i zaključi: “Kakav Davor, đe će on svirat’ na TV.” Još uvijek u dilemi je li to Katičin Davor prođe i ta pjesma, a ja se u nedostatku Googlea dadoh u pretragu za gitaristom te grupe. U gradu sam sreo jednu prijateljicu kojoj je sestra radila na Primusu i pitah je za tog gitaristu. Nazvala je sestru i ona reče da je to neki Sejo Sexon. E jebi ga, skontao sam ja da mu to nije pravo ime, ali kako da doznam kako se momak zove i jesam li prolup’o. Tek nakon nekoliko mjeseci, ponovno u Trpnju, sam dobio odgovore. Davor je bio na turneji s grupom.
Pročitah knjigu Bore Kontića i Seje Sexona i jako mi se svidjela. Ne toliko sadržajem, jer mnogo toga znam o Davoru čiji sam lik i djelo pratio od tih ranih dana, koliko koncepcijom pisanja jer je knjiga nešto kao kafanska priča dvojice dobrih prijatelja o raznim interesantnim temama. Zanimljiv mi je i fol da su ubačeni tekstovi svih važnijih pjesama Zabranjenog pušenja i tek sam sada, čitajući ih u ovoj formi, shvatio njihovu poetičnost i dubinu. Uz muziku to izgleda trivijalno i kao da služi da nije šuplja muzika, ali kada se u kompletu sagleda New primitives, tekstovi su ono primarno i što ih čini drugačijim. Autor većine tekstova je Davor aka Sula aka Sejo i taj posao je odradio jako dobro. Osjeti se u njima njegovo muzičko i literarno odrastanje koje bez greške prati i njegov životni put. Stare pjesme su pune snage i neke čiste energije, a ove nove su pune nekog čudnog sentimenta. Od čovjeka koji je završio dva fakulteta i ne očekujem manje.
Ovo ćakulanje Bore Kontića i Sule ni na momenat nije skliznulo u patetiku, mada je bilo zamki na pretek. Recimo priče o ratu je prepričao na jedan tipičan “šmekerski”, new primitives način uz pristojan pijetet prema žrtvama i ličnim tragedijama ljudi koji su stradali u ratu. Inače, situacija njegovog ostanka u Sarajevu je samim time čudnija jer je on vjerovatno mogao otići u gore pomenuti Trpanj gdje ima porodičnu kuću, ali on je ostao do kraja rata. Drugi dio knjige, onaj kada on osniva “novo pušenje” je meni osobno manje zanimljiv, mada je bilo zanimljivo (ne i ugodno svaki put) pročitati o problemima s kojima se susretao odlaskom u Zagreb. Zagreb je grad u kom sada živi sa svojom ženom Saškom i dvoje divne djece, sada već i tinejdžera. Ali mislim da iz njega nikad nije otišao onaj Sejo Sexon s Koševa.
Oni koji su kupili knjigu s nadom da će pročitati nešto pikantno i novo o relacijama Sexon-Karajlić i njihovim prošlogodišnjim sukobima su se zeznuli jer u ovoj knjizi toga nema. Gospodski elegantno svaki put kada spomene Neleta spomene ga kao što spomene Gaju, Zenita, Ogija “Minku” ili nekog drugog člana Zabranjenog pušenja. Ponovno naglašavam da je stil pisanja meni jako zanimljiv i ta forma “podužeg intervjua” prolazi dobro, ali samo kod ljudi koji se poznaju, a imaju šta reći kao što su on i Boro.
Knjigu sam, prikladno glavnom liku i njegovom habitusu, čitao u Trpnju. Čak sam dvadesetak strana pročitao dva metra od njega u kafiću u kojem ljeti ispijamo kafe 45 godina. Ostao je isti, malo ćelaviji i deblji, ali sa onim istim zaraznim osmijehom tako da je on meni Davor i ma kolika “zvijezda” bio neće biti Sejo Sexon…
