Piše: Hana Kazazović, Photo by: bnp.ba
Sinoć sam u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica gledala predstavu “Što je muškarac bez brkova” i ovo ću vam prvo reći – ako vam je potrebno da se zabavite, odmorite mozak, ismijete do suza – obavezno idite gledati ovu predstavu! Ja se ne sjećam kad sam se ovako smijala i kad su mi dva sata protekla tako brzo da sam se šokirala kad sam vidjela koliko je sve trajalo. I vjerovatno ću otići da je pogledam ponovo, jer je predstava toliko kompleksna i ima baš puno dešavanja i sigurno će i na drugom gledanju biti detalja koji su mi promakli jer prosto ne možeš sve sagledati odjednom.
Ali, da krenem redom. Predstava je rađena po tekstu Ante Tomića i ja sam čitala tu knjigu, ali da budem iskrena prilično mi je isparilo sve iz glave pa ću vjerovatno uskoro uzeti ponovo da je pročitam jer je zabavna. Uglavnom, ovo vam govorim da znate da vam neće smetati ako niste upoznati sa tekstom, jer recimo da sa ovim mojim pamćenjem ne mogu reći je meni išta značilo to što sam je davno čitala.
Ono što je mali, ali baš mali problem teksta je što se govori narječjem koje može nekad biti malo teže za razumjeti, ali u suštini mi to nije smetalo. Ako mi je nešto i promaklo, nije se odrazilo na cjelokupan utisak + mi je bilo zanimljivo slušati naše glumce koji tako govore.
Predstavu je režirao Ivan Leo Lemo. Nisam do sad gledala ništa njegovo, ali na osnovu ove predstave mogu reći da je odličan režiser. Jer ono što mi je najbolji utisak predstave je vjerujem njegovo umijeće. Tako kompleksna radnja sa puno dešavanja (sve se dešava u selu Smiljevu i predstavljene su dogodovštine seljana i neke njihove isprepletene priče i ljubavne drame) je prikazana vrlo vješto i cijelo vrijeme vam se slike i scene smjenjuju pred očima tako da nemate pauze i čini vam se da sve teče kao na filmu.
Plus – 13 glumaca od kojih većina igra po nekoliko uloga i to se tako brzo odvija i kostimi su takvi da sam u par momenata sebe preispitivala ko je sad ovo i je li ušao neko dodatno.
Radnja i priča glumaca je isprepletena sa songovima i to tako vješto uklopljeno da sam se na momente smijala samo njihovom pjevanju i pokretima. A humor – jer rekoh da sam se smijala – je ipak u suštini Tomićev i to je nešto što, ako ste ga čitali, jednostavno volite. Nije plitko, nije bezveze i realno, lijepo je imati predstavu u kojoj ćete se ismijati.
Izdvojila bih glumu Enesa Salkovića koji igra Don Stipana – odličan je. Zatim Robert Krajinović koji igra Marinka, lika koji je radio u Njemačkoj, zaljubljen je u svoj Mercedes i tipični je gastarbajter. Pošto Roberta znam i iz drugih uloga i ovako, moram reći da je toliko dobro odigrao ulogu da sam prosto imala problem u prepoznavanju da je to u stvari on. Adna Kaknjo kao udovica Tatjana je takođe odlična. I moram pohvaliti i ekipu koja je mijenjala uloge – od sredovječnih baba, do vojnika, preko mušterija u kafani – svi su mi super i prosto želim zaviriti u ovoj predstavi iza scene jer ne mogu u glavi zamisliti kako se odvijaju ta presvlačenja i promjene tako brzo.
Scenografija koja je prilično jednostavna, jer drugačije ne bi moglo raditi ovoliko izmjena, je taman dočarala sve što je trebalo. I u suštini, nemam zamjerku, uopšte.
Jer, ovo možda nije tip predstave koje volite, nešto što vas pomjera ili dira u dušu. Ali je predstava koja će vas zabaviti i nasmijati i izaći ćete iz pozorišta sa osmijehom “oko glave” ako ste imalo slični meni. A ne znam šta u današnjem vremenu može biti vrjednije od tog osjećaja.
I osim toga, kad se sve slegne, pojaviće vam se neke scene u glavi koje će vas možda potaknuti da se zamislite ili ih dodatno analizirate. Jer, rekoh, nije ovo plitka priča, samo je upakovana tako da je može konzumirati i malo širi raspon publike.
