Piše: Hana Kazazović, foto: Velija Hasanbegović (nps.ba)
Sinoć sam imala priliku da u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica pogledam predstavu “Uhvati Zeca” u izvođenju Narodnog pozorišta Sarajevo. Ovo gostovanje me obradovalo čim sam ga vidjela u najavi, pa sam požurila da nabavim kartu kako ništa ne bih propustila. Moram priznati da nisam sigurna koliko sam predstavu mogla objektivno sagledati jer sam veliki poštovalac Lane Bastašić i njenog pisanja, a roman “Uhvati Zeca” mi je jedan od omiljenih.
Baš zbog toga me zanimalo kako će se ovaj kompleksni roman prenijeti na scenu, jer dok sam ga čitala, nisam ga zamišljala kao predložak za pozorišnu adaptaciju. Interesovalo me kako je rediteljica Lajla Kaikčija uspješno oblikovala ovu priču u pozorišni komad. Veliku zaslugu za uspješan prenos romana na scenu svakako ima i dramaturginja Nedžma Čizmo, koja je kroz dramatizaciju uspjela sačuvati suštinu i emociju priče.
Imala sam dodatnu otežavajuću okolnost – migrenu koja me uhvatila pred početak predstave. Ipak, ni bol nije umanjio moj užitak i sada sam presretna što sam se odlučila da ipak odem u pozorište. Takođe, uživam u gostujućim predstavama jer mi pružaju priliku da vidim nove glumce i osjetim različite pristupe teatru.
Ono što me posebno osvojilo u ovoj predstavi jeste njen vizuelni aspekt. Volim kada u filmovima postoje prelijepi kadrovi i vizuelno privlačni momenti, a “Uhvati Zeca” je upravo imala takve trenutke na sceni. Srećom, postoje i fotografije koje savršeno dočaravaju tu estetiku (možete ih sve pogledati ovdje). Scenografkinja i kostimografkinja Sabina Trnka zaslužna je za estetiku predstave, koja je dodatno naglasila emocije i atmosferu priče.
Priča o prijateljstvu između Sare i Lejle prenesena je na scenu vrlo uspješno. Odabrane su najjače sekvence iz romana, a kombinacija likova u mladosti i sadašnjosti omogućila je da se njihova priča prirodno prepliće. Iako generalno nisam ljubitelj čestog skakanja između prošlosti i sadašnjosti, ovdje je to bilo izvedeno jasno i pregledno. Veliki doprinos tome dale su glumice koje su oživjele Lejlu i Saru.
Glumačku postavu čine Amra Kapidžić (Lejla), Vedrana Božinović (Sara), Una Kostić (Lejla iz prošlosti), Ana-Marija Tomić (Sara iz prošlosti), Mak Čengić (Armin) i Dino Bajrović, koji je igrao više uloga (Majkl, gospođa Knežević, profesor, Sarin otac, Dejo, spomenik Ranka Šipke). Sve glumice i glumce sam prvi put gledala na sceni i moram reći da su svi odlično donijeli svoje uloge.
Za one koji nisu čitali roman, predstava nudi priču o prijateljstvu dvije djevojke, njihovom odrastanju, iskustvima iz djetinjstva i različitim putevima koje su izabrale. Kroz priču se provlače ozbiljne teme, jer se dio događanja dešava u ratu u Banjoj Luci, a kasnije se likovi ponovo sreću kada Lejla traži Sarinu pomoć da je odveze do Beča.
Vidjela sam da je i sama Lana Bastašić bila zadovoljna predstavom, a sigurno je poseban izazov za autoricu gledati adaptaciju vlastitog djela. Čak i meni, kao velikom fanu romana, bilo je zanimljivo vidjeti kako je priča prenesena na scenu, i mislim da je to urađeno odlično. Predstava funkcioniše i za one koji nisu čitali knjigu i nudi mnogo toga u čemu se može uživati.
Veliko hvala Narodnom pozorištu Sarajevo na gostovanju u Zenici! Iako je Sarajevo blizu, nije uvijek jednostavno otići na predstavu, pogotovo za one koji nemaju automobil. Zato bih voljela iskoristiti ovu priliku da uputim mali apel Centrotransu da uvede/vrati autobus koji iz Sarajeva za Zenicu polazi u 23 sata. Taj prevoz nam je omogućavao da pogledamo predstave u Sarajevu i bezbrižno se vratimo kući. Nadam se da ćemo uskoro ponovo imati takvu mogućnost!
