Piše: Hana Kazazović

Kako u Zenici provesti 8. mart, a da to ne bude cvijeće i slatkiši? U gradu u kojem nije organizovan nikakav protest povodom Dana žena, pitala sam se kako obilježiti ovaj dan na način koji mi ima smisla. Nisam od onih koji 8. mart slave na uobičajene načine – meni je važno da se prisjetim svega što je dovelo do toga da ovaj praznik postoji. Da podsjetim i sebe koliko su prava koja danas imamo krhka i koliko je truda bilo potrebno da ih steknemo. Danas žene uglavnom mogu da biraju – hoće li se obrazovati, raditi, hoće li se udati ili neće, imati djecu ili ne. Ali mnoge žene u svijetu još uvijek nemaju te mogućnosti, i zbog njih, ali i zbog svih onih koje su se borile prije nas, volim 8. mart posvetiti razmišljanju o tome.

A onda, sasvim slučajno, prošle sedmice mi stiže e-mail iz udruženja „Naš Most“ – obavijest o fotografskoj radionici koja će se održati 9. marta. Vodit će je fotografkinja iz Grčke, što mi je odmah zvučalo zanimljivo, pa sam se prijavila. Uz potvrdu prijave dobila sam i dodatnu informaciju – dan ranije, 8. marta, organizuje se audio šetnja „Žensko lice Zenice“. Nisam znala puno detalja, ali mi je bilo dovoljno to što iza svega stoji „Naš Most“, čije aktivnosti već godinama pratim i cijenim. Termin mi je odgovarao – subota prijepodne, bez drugih planova – pa sam se odmah prijavila.

Ispostavilo se da je to bio najbolji način da provedem ovaj 8. mart. Provela sam super prijepodne u društvu šest zanimljivih žena koje nisam ranije poznavala, ali s kojima sam se brzo povezala. Upoznale smo dio istorije Zenice kroz priče o ženama ovog grada, a nakon šetnje smo sjele na kafu i razmijenile utiske.

Šta je „Žensko lice Zenice“?

Ovu šetnju je prije nekoliko godina osmislilo udruženje „Naš Most“ kako bi ispričalo priče žena koje su obilježile grad. Nekada su one lično učestvovale u šetnji i pričale svoje priče, ali kako ih je teško okupiti svaki put, sada su njihove priče snimljene u audio formatu.

Krenule smo od zgrade poznate kao „Milicionerska“, zatim obišle nekoliko važnih lokacija – školu „Vladimir Nazor“, nekadašnje kino „Central“, zgradu Osnovne muzičke škole, hotel „Metalurg“ – i na kraju se vratile do udruženja „Naš Most“. Na svakoj stanici smo slušale priču žene povezane s tom lokacijom – kako je tu odrasla, radila ili na neki način ostavila trag. Kroz njihove lične priče saznale smo i dijelove istorije grada koji su možda zaboravljeni ili nedovoljno istaknuti.

Ono što mi se posebno svidjelo jeste što ovo nije bila samo šetnja kroz prošlost. To je bio podsjetnik na ono što smo bile, što jesmo i što možemo biti. Jer da bismo gradile bolju budućnost, moramo poznavati i cijeniti priče koje su nas dovele ovdje.

Zašto vam preporučujem ovu šetnju?

Ako vam se ikada ukaže prilika da učestvujete – ne propustite je. „Žensko lice Zenice“ ne organizuje se često, možda jednom do dva puta godišnje, ali kada se ponovo desi, sigurno ću podijeliti informaciju i pozvati vas. A vjerovatno ću i sama ponovo doći.

Jer nije samo poenta u pričama koje ćete čuti. Poenta je i u ljudima koje ćete upoznati – ljudima koji, baš kao i vi, žele provesti vrijeme na malo drugačiji način i proširiti svoje vidike.

Facebook stranica “Naš most” Zenica – https://www.facebook.com/nasmostzenica