“Zlatni geler” Almira Imširevića je njegov prvi roman u kojem prelazi s dramskih tekstova na prozu. U romanu upoznajemo Enkija Durakovića, preživjelog opsade Sarajeva, koji pokušava sastaviti dijelove svog života. Autor nas vodi kroz njegove uspomene pomoću flešbekova, koje naziva “gelere”. Na ovaj jednostavan način prikazuje bol, gubitak, ali i neočekivanu ljepotu sjećanja.
Roman se ističe jasnom strukturom i čestim književnim aluzijama, ali s razumljivim jezikom. Imširević kroz opisane trenutke i suptilan humor dočarava unutarnji svijet čovjeka koji se suočava s traumama prošlosti. Svako poglavlje, odnosno “geler”, donosi dio sjećanja i emocionalnih preokreta, potičući čitatelja da razmisli o vlastitim životnim izazovima i identitetu.
“Zlatni geler” nije samo priča o ratnim traumama, već i poziv da se pronađe put ka iscjeljenju i novom početku. Preporučujemo ovu knjigu svima koji vole literaturu koja povezuje lične boli s univerzalnim pitanjima života.
Dva citata iz knjige:
Nesanica se smjestila u sobu kao dio namještaja, stari ormar pun davno iznošene odjeće, neispeglanih košulja, džempera čiji su se konci izvukli i počeli bježati kao zmije iz fakirske korpe. Čak ni lavanda u platnenoj vrećici, ostavljena na gornjoj polici, ne pomaže da otjera moljce koji izjedaju san.
Jezik je, zaista, jedina prava domovina. Nostalgija se, u mom slučaju, očituje kroz osjećaj da me tuđi jezik, riječi koje sam učio iz knjiga, a ne kroz iskustvo, tjeraju da dišem na drugačiji način, da ne uzimam dovoljno zraka i da, baš zbog toga, osjećam gotovo stalnu napetost i uznemirenost. Svaki moj pokušaj dužeg razgovora na engleskom, a pogotovo na francuskom jeziku, pretvarao me u ronioca na dah. Svakom izgovorenom frazom, zaokruženom mišlju, izranjao bih na površinu i pokušavao udahnuti. Grudi i pluća su pucale od nezgrapnih i teško izgovorljivih riječi koje nisu pronalazile svoje mjesto u mom vlastitom slikovnom rječniku. Trebao mi je odmor poslije ćaskanja sa poznanicima i ljubaznim domaćinima koji su se trudili da mi boravak učine što ugodnijim. Pravio bih pauze, šetao po vrtu iza dvorca, uzimao knjigu ispisanu bosanskim jezikom i ubrizgavao je sebi kao što dijabetičari ubrizgavaju spasonosni inzulin. U trenucima kada mi knjiga nije bila pri ruci, a u džepu nemam ništa što bih mogao čitati, počinjao sam tiho pjevati. Pjevao sam najblesavije pjesmice koje su mi padale na pamet, pop hitove iz osamdesetih godina, sevdalinke, na naš jezik prepjevanu francusku šansonu, a najčešće tugaljivu, ali na čudan i neobjašnjiv način utješnu partizansku pjesmu iz narodnooslobodilačkog rata. Asfalt francuskih ulica bez problema sam pretvarao u hercegovački kamen. Repertoar se mijenjao zavisno od dijela dana, od načina na koji su zrake sunca padale preko krovova, od nečeg u stomaku što je podsjećalo na plave leptirove što ih Vladimir Nabokov usmrćuje tankim iglama i pribija za moju utrobu. U tim trenucima sam pjevao Ne klepeći nanulama i pretvarao se u patetičnog usamljenog filmskog junaka kojeg je čak i kamera napustila.
